Ima danas različitih teorija o tome kako je cenzura, ta mrgudna reč i simbol represije nad umom, najednom 2014. godine postala oštrica političkog rečnika, na koju su se mnogi posekli. Cenzuru u Srbiji, kao zlo nadvijeno nad slobodom govora i kazivanje mislećih ljudi, pominjali su u to doba i predstavnici OEBS-a i EU u Beogradu i Briselu, ali i srpski narodni poslanici, poverenici za pravdu i poverenje, opozicionari, novinska udruženja i deo javnosti. Srbija je optužena da sprovodi državnu cenzuru, da gasi elektronske društvene mreže, da smenjuje urednike, hapsi ljude sa fejsbuka, da hakuje portale i pokušava da sakrije istinu od svog naroda. - Nema cenzure u Srbiji ! - branio se premijer Aleksandar Vučić i tražio izvinjenje evropskih zastupnika za neosnovane optužbe. Ovo se dešavalo u vreme prolećnog potopa i vanrednog stanja koji je zbrisao petinu Srbije, ali i tokom jeseni kada su sa tv ekrana i radio talasa nestale emisije "Kažiprst", "Utisak nedelje", "Insajder", "Sarapin problem" i druge. . I dok su u vladajućoj stranci i Vladi Srbije govorili da je država nedužna osumnjičena za neslobodu javnog izražavanja od strane nekih političkih zaverenika, kako domaćih, tako i iz inostranstva, ugroženi cenzurom i njihovi prijatelji su dokazivali na slučajevima oborenog portala redakcije "Peščanika", smene šefa deska Srđana Škora u "Večernjim novostima", utuljivanje sajta "Blica", policijskog saslušanja pisaca fejsbuk poruka o žrtvama poplava, da je cenzura u Srbiji uzela maha. Slučaj je poprimio političke i međunarodne razmere kada su predstavnici OEBS-a i EU u Beogradu i Briselu javno izrekli dijagnozu o postojanju teškog oblika ugrožavanja slobode govore, odnosno cenzure u Srbiji.